Durmitor, jedna lepa priča

Ove godine punim 40 godina, kažu ozbiljne godine. Ili bar ulazim u onaj period života kada se očekuje najviše.

Otac i majka kažu da su ponosni, krov nad glavom i porodica. Jer kako drugačije, učili su nas tako, sveto trojstvo, zdravlje, krov nad glavom i porodica. Zdravlje i dalje narušavam mojim gutanjem hrane a ne žvakanjem, što se manifestuje kada krenem brzo da jedem i ne mogu da se zaustavim i onda ne mogu da dišem i voda mi zvuči kao zvono za spas. Naučite da vam proste i jednostavne stvari uvek reše one komplikovanije.

Došao sam u te godine i kada više cenim vreme provedeno sa roditeljima. Tako sam pričao sa majkom i prisetili smo se onih trenutaka kada mi je razvukla bekend ispred skloništa jer sam i dalje igrao kockice na terenu dok su svirale sirene. Buntovnik nisam bio, uvek sam slušao ali sam hteo da ispoštujem drugare. Na kraju sam ja jedini dobio taj šamar, znojav kakav sam bio posle kockica koje smo igrali ispred zgrade dok su sirene zviždale a moja majka se jela u skloništu da li će joj sina jedinca zviznuti geler baš u trenutku kada sam se pecao na tim kockicama i kada sam konačno izgubio tu partiju. Bekend u vidu šamara moje majke je uzleteo čim sam kročio u sklonište. Novak bi se poklonio da je bio tu, u tom trenutku. Ja sam stajao, zujanje i neme face ljudi koji su me gledali i ono majčino posle udarca, jel si jeo nešto?

Uvek se brinula, i tada kada sam joj rekao da ćemo deca, tata  i ja ići na Durmitor i u Pivu, i pitaj Boga gde još, našla je 100 razloga da ne krenemo a bilo ih je. Isto tako mi je rekla smireno, provedi vreme sa ocem.

Seli smo u auto, ispraćeni sa brigom od strane majke Maje, jer ima razloga za brigu. Znam ja da budem nemaran, kao ono sa kockicama ispred zgrade, lakše bi mi bilo da sam ja ostao na tom pragu i mahao im. Sigurnije bih se osećao da znam da su deca sa Majom.

Moj otac, rezervisan, ali ispod te velike planine se kriju osećanja, planinsko je to dete i čim smo prešli granicu i videli Žabljak, osmeh nije više mogao da sakrije.

Prva stanica, Todorov do, kažu jedno od najlepših mesta na Durmitoru. Ali kada kažete da je nešto lepo, prebacite preko usana i nastavite na neke obične teme ALI ovog puta je bilo drugačije. Donja vilica ostaje dole, gornje ne može ni da ide gore, stojim i krećem da se okrećem oko svoje ose. Hoću jednostavno da upijem taj mir i tu lepotu, hoću da mi taj trenutak ostane. Na kraju su i deca počela da se vrte i malo je nedostajalo da svi popadamo.

Todorov do je jedno od najprirodnijih mesta na kojim sam bio. Većim delom godine zbog zime ovaj deo planine je nedostupan gotovo svima a kada se otopi sneg, postaje mesto gde pastiri dovode ovce na slobodno šetanje i ispašu. Ono što u EU zovu organskim i priče oko šetanja krava u Švajcarskoj sam video uživo. Moj brat od ujaka je upravo to, pastir ili modernije čovek koji poseduje ovce. Sve ih je manje, kao i uostalom sve što zahteva težak fizički rad i izuzetnu mentalnu snagu.

Nas 7 je dve noći provelo u maloj kućici bez toaleta, koja se popularno u Crnoj Gori zove katun. Meni je ovo putovanje značilo da moja deca vide kako izgleda život kako bi neko rekao sa druge strane, ali ja kažem sa iste strane. Sve je apsolutno simplifikovano od ranoga jutra do kraja dana i ritam mora da postoji kako bi se sve stiglo tokom dana.

Katun je bio ispod čuda od prirode, poznatog prutaša. Ne možete da se ne divite ovom čudu prirode, jednostavno dovoljno vam je da samo sednete i neko vreme gledate i razmišljate o čemu god. Dosta celoj toj situaciji pomaže jer apsolutno nema nikakvog signala, niti za zvanje a kamoli za internet.

Hrana, pa kako da ovaj tekst prođe bez hrane. Pečen krompir u rerni i kajmak preko, pravi fine dining u prirodi. Male porcije, beli arkopal tanjiri i domaće kiselo, eksluziva prava.

Dezert je naravno tanko sečeno suvo meso koje jedete kao najbolje švajcarske čokolade od vrha na dole. Med koji kada krene da sipate, nit se ne prekida, što kažu da je pravi znak da je med pravi. Znači sa bilo koje visine da sipate med, nit ne sme da se prekida.

Prvi ozbiljniji zadatak smo imali kada smo trebali da vraćamo ovce koje realno idu gde one hoće a vrlo dobro znamo da postoje tereni gde ovce mogu ali ljudi ne. Tu smo morali odmah da ispoljimo prvu slabost, jer smo mislili da mahnitim ponašanjem i obigravanjem oko ovaca zapravo radimo pravu stvar te smo od jedne grupe ovaca napravili 10, te je posao bio teži. Nije lako, ali uz vežbu se sve može, tako da smo već sledeći dan bili dosta bolji. Deca su prosto uživala i super je taj utisak da kao mali imaš važan zadatak koji treba da uradiš.

Zanimljivo je da ima dosta ljudi koji kampuju. Nažalost kultura kampovanja bar kod nas u Srbiji je tek u nekom uzletu. Stoga, sam više vidjao ljude iz regiona i strance. Pričajući sa njima a medju njima ljudi koji su obišli dobar deo sveta, rekli su mi da je Durmitor kao planina jedna od najprirodnijih mesta na kojima su bili. I stvarno, dobrim delom priroda je još netaknuta i kao takva, danas predstavlja retkost i pravo mesto za kampovanje i uživanje u pirodi.

Putovanje na Durmitor je bilo višeslojno u najmanju ruku. Videti rodbinu posle nekog dužeg vremena, mir i priroda oko vas, neverovatno dobri i empatični ljudi i na kraju vreme provedeno sa ocem i decom me je u najmanju ruku bar podsetilo. koliko nam malo za sreću treba.